POČETKOM SIJEČNJA 1997., pročitao sam u Bugu uputu u kojoj je pisalo kako sastaviti kompjuter od vlastitih dijelova. Od mladih sam dana volio slagati elektronske sklopove. Znao sam dosta o tom poslu. Cijeloga života elektronika me opsjedala, volio sam je, a i mislio sam da poznajem njena pravila dovoljno da ne mogu omanuti.
Nekoliko dana sam razmišljao pa zaključio da bi to, možda mogla biti dobra prilika. “Zašto ne probati” pomislio sam. “Nemam što izgubiti. Možda uspijem nešto i zaraditi. Ljudima trebaju računala pa možda sklopim neko povoljnije.”.
“Mogu ja to”, uvjerio sam sam sebe.
Bila su to siromašna vremena, a informatička je oprema bila dosta skupa. Prosječna plaća bila je oko 300 eura, tri puta niža nego danas. Ljudi su štedjeli svaki cent. Cestama se tih godina kotrljala stara krama; kao taksiji služili su uglavnom stari Mercedesi 220D, dizelaši čiji su motori smiješno i karakteristično preli, stranih kredita baš i nije bilo, tek smo izašli iz rata, trećina zemlje bila je devastirana, stanovi su se slabo prodavali i kupovali.
Sreću i uspjeh nisam čekao s neba. Odlučio sam se potruditi i vidjeti što se može učiniti. Danima sam obilazio dućane uspoređujući asortiman računalnih komponenti. Uspoređivao sam cijene matičnih ploča, procesora, ekrana, grafičkih kartica, tastatura, miševa – svega – kako bih postigao cilj kojeg sam si zadao: sastaviti kompjuter koji će na tržištu lakše naći svoje kupce od drugih, skupljih modela. Danju bih obilazio trgovine, potom pisao cijene nađenih komponenti pa onda analizirao dobivene podatke, karakteristike pojedinih konfiguracija i računao koliko pojedina konfiguracija koju mogu složiti košta. To mi je uzimalo dosta vremena, ali na kraju dana imao bih podatke koji su mi bili neophodni kako bih došao do varijante najjeftinijeg kompjutera.
Nakon svih analiza, odlučio sam sve komponente kupiti u M SAN-u osim diska koji sam kupio u Vemilu. Kako smo imali samo jedan auto, kojim je moja supruga odlazila na posao, tako je u povratku s posla obišla oba dućana. U toj nam je kupnji pomogla i jedna okolnost koja će se pokazati neobično sretnom. Ženin šef, obrtnik, koji je otišao s njom da joj pomogne, odlično je poznavao pravila igre pa nam je nažicao rabat od dva posto. Kupljene dijelove platio sam 980 maraka, odnosno 490 eura.
Tada sam shvatio da imam najpovoljnije računalo u Zagrebu, pa ću, ako ga prodam s dva posto zarade, solidno proći.
“Hm” zaključio sam, “ako sam dobio rabat dva posto i ako sastavim kompjuter za 980 maraka, a prodam ga za tisuću, to će još uvijek biti najjeftiniji kompjuter u Hrvatskoj a ja ću zaraditi 20 maraka. Meni je to dovoljno – dobra i sigurna, mada nevelika zarada.”. Usporedbe radi, moja je tadašnja plaća bila 150 maraka. Dakle, za sedam i pol računala mogao sam udvostručiti mjesečnu plaću. Prodam li deset komada, zaradit ću 200 maraka, a to je već solidna lova.
Sastavio sam računalo s procesorom AMD 100, bio je to PC poput Pentiuma, i dao oglas. Cijena je bila tisuću maraka, današnjih 500 eura. Pristojan novac za ono vrijeme, ali i Pentium je bio špica, moćno i brzo računalo sa solidnim karakteristikama. U odnosu na današnje kompjutere bio je mala beba, ali onda je bio apsolutno nadmoćan konkurenciji.
Kad sam stavio računalo u oglasnik, s nestrpljenjem sam čekao ishod.
Nije trebalo dugo čekati. Prvi telefon je brzo zazvonio. Ode Pentium! Ne znam jesam li nakon prodaje bio sretniji ja, jer mi je posao uspio, ili kupac s druge strane žice, jer je dobio jeftino računalo, ali ni jedan od nas nije bio na gubitku. Nisam računao da ću na kupca čekati tako kratko. Bio je to dobar signal za cijeli posao.
Dalje je išlo kao na filmu. Sastavio sam drugo računalo i stavio ga u oglasnik. Planulo je jednakom brzinom kao i prvo. Potom sam isto napravio sa trećim, četvrtim, petim…
Kad sam počeo dobivati rabate na količinu, posao se počeo sve brže razvijati. Isprva sam kupovao robu od još nekoliko tvrtki, a na kraju samo od M SAN-a i Vemila. Zbog njihove cijene mogao sam sklapati jeftina računala.
Stvar je krenula.