NAKON POVRATKA IZ AUSTRALIJE postalo mi je dosadno. Zato sam sve više zabadao nos u HGspot i stvarao neke planove, iako sam zapravo – danas tako mislim – trebao pustiti da se stvari odvijaju onako kako ih je Mensur i pripremao.
Nakon jedne svađe s partnerom i Denisom – bilo je to 2007. godine – odlučio sam izaći van, ne samo upravljački već i vlasnički. Gdje je došlo do konflikta? Predlagao sam da napravimo veliku zgradu s robotiziranim skladištem u koju bi se uselili svi trgovci informatičke opreme na veliko i malo. U njoj bi se pod jednim krovom moglo naći sve što postoji na tržištu informatičke opreme u Hrvatskoj. Svi koji ne bi bili u tom nevjerojatno specijaliziranom shopping centru propali bi.
Partnerima se zamisao učinila preriskantnom. A ja sam se zainatio kao malo dijete. “Ako nećete – odoh ja iz firme…”
Da, bilo mi je dosta. Zaključio sam kako ja i ostali vlasnici ne dijelimo zajedničku viziju razvoja tvrtke. Činjenica da se moja strategija ne uklapa u planove tadašnjih šefova bila je odlučujuća.
Partner i ja bili smo frendovi od djetinjstva. No tijekom partnerstva počeli smo se razdvajati. To u biznisu, naročito ovako dinamičnom, nije rijedak slučaj. Teže je izbjeći sukobe nego ući u njih. Stvarao sam HGspot i bio u njemu od početka. Bilo je to moje dijete. Ali nije mi bilo žao prodati svoj udio. “Bahat sam. Ne dam da se netko suprotstavlja odlukama za koje mislim da su dobre. Neugodan sam. Tvrd. Nešto kao Franjo Tuđman. To možda nije dobro, ali tako je…” kazao sam novinarima..
Rekao sam Mensuru da dogovori sastanke s bankarima oko prodaje mojih dionica.
Kao kupac pojavilo se šest banaka. U početku stvar nije izgledala obećavajuće. Kad su bankari proučili sve papire došli su mi s obeshrabrujućom procjenom. “To ne vrijedi ništa jer prodaješ manjinski udio”, rekli su mi. Nisam mogao vjerovati. Zadnji sastanak je bio s Denisom Fudurićem, predstavnikom privatnog kapitala, koji mi je ponovio iste riječi.
“Što hoćeš reći, da to vrijedi nula?” upitao sam ga dosta ljutito.
“Pa ne baš ništa, ali…”
“Ali?”
“Ali treba dati 25 posto popusta.”
Otišao sam kući, bez odgovora.
“Ovaj je lud”, rekao sam ženi. “On traži 25 posto popusta.”
Ona je bila još luđa.
“Može”, rekla je. “Prodaj.”
I dao sam mu popust. Nisam više imao ni želje za cjenkanjem i natezanjem, a ako je žena rekla da može, onda može. Roma locuta, causa finita – kad Papa presudi, dokazivanje je zaključeno.
Nakon prodaje udjela ostao mi je jedan posto vlasništva. Iskoristio sam to da stavim HGspot na burzu, neovisno o željama partnera i Denisa. Tako su i radnici mogli početi prodavati svoje dionice i cijena je značajno narasla. Nažalost po mene, sve to nakon što sam ja već prodao svoje udjele.
NA MOM TEKUĆEM RAČUNU ležao je moj prvi milijun – i još više. Ja sam jedan od rijetkih ljudi u Hrvatskoj koji precizno i bez okolišanja mogu reći otkuda potiče – mnogi taje kako su ga stekli pa kažu: “pitajte me za sve ostale, samo ne za prvi”. Milijun eura je strašno puno novca, ali prvi milijun na vlastitom, privatnom računu, nisam imao sve dok nisam prodao dionice HGspota. Naravno, ni do tad nisam živio loše. Partner i ja smo dobivali 15.000 eura mjesečno i toliko smo i trošili. S tim je sad gotovo. Vrijeme je za novi početak.
Odlazim iz HGspota. Imam dovoljno novca za ostatak života.
Novac, nekad sam to slutio, a danas to znam, može kupiti puno toga. Postoji indikativna priča u kojoj muškarac pita ženu: “Bi li spavala sa mnom za pet stotina dolara?”
“Nipošto”, kaže ona, ali on je uporan. “A za milijun?”
“A za milijun bih.”
“Dobro, idemo se onda dogovoriti oko cijene”.
“Ali gospodine! Pa što vi mislite tko sam ja!?”
“Što ste vi, to smo maloprije ustanovili. Sad preostaje samo da dogovorimo iznos.”
Postoje, naravno, granice moći novca, ali iskustvo mi kazuje da predmetom trgovine može biti puno više stvari no što ljudi misle. I ne samo to. Novac je alkemijska supstanca. Kako kaže pjesnik, novac hromom pribavlja noge, ružnome ljepotu, lopovu ugled i poštenje – ljudske nemoći pretvara u njihovu suprotnost, utječe na percepciju. Ljudi te drugačije gledaju kada znaju da imaš puno novca, a drugačije kad nemaš. Kad si bogat, poštuju te jer smatraju da si sposoban, ako ga nemaš skloni su te podcjenjivati. Novac znači moć. Danas mislim da više volimo moć koju nam novac daje negoli sam novac. Novac daje i sigurnost ljudima, opušta ih, čini ležernijima.
Ali i kad sam ga stekao, nisam želio plandovati ili spavati na lovorikama.
Odlučio sam krenuti dalje. Moram osvajati, takav sam. Nikada ne bih radio u tvrtkama poput Coca-Cole. Osvojio si cijeli svijet, i kaj sad? Ajmo mi dalje, Prpiću.